Osvrt na život obilježen alkoholom
Peđa Š. se nakon 30 godina uspješno oporavlja od bolesti zavisnosti od alkohola. U početku je alkohol koristio da savlada anksioznost koju je osjećao tokom svakodnevnih aktivnosti, da bi kasnije postao potpuno zavistan i nefunkcionalan bez njega. Na svu sreću uspio je da se otrgne zavisnosti. Odlazak na liječenje je bio njegova odluka, ali tvrdi da je podrška porodice bila privilegija koju nemaju svi.
PRIME redakcija: Da li si tokom aktivne faze zavisnosti imao problema u komunikaciji?
PEĐA: Prvih desetak godina alkohol je bio odličan anksiolitik. Činio je da se osjećam opuštenije, relaksirano, ubijao je tremu pred ispit ili izlazak sa djevojkom. Nakon toga uslijedila je faza u kojoj mi je rasla tolerancija, te mi je trebalo sve više alkohola da bi se postigao isti efekat. Narednih 20 godina nijesam mogao bez alkohola – bio sam i fizički i psihički zavisan od njega. Tada sam pio da bih funkcionisao jer u suprotnom nisam bio u stanju ni da komuniciram, makar to bio najobičniji razgovor ili druženje. O poslu i da ne pričam.
PRIME redakcija: U kojoj mjeri si mogao da izvršavaš uobičajene obaveze poput vođenja higijene, plaćanja računa?
PEĐA: U početku sam sve svoje obaveze redovno ispunjavao. Na posao sam išao čist i uredan. Nisam kasnio. Obavljao sam sve što je trebalo, uz pomoć alkohola. Tek kasnije, pred odlazak na liječenje, prestao sam da vodim brigu o sebi. Zapustio sam kosu i bradu, a nisam se ni kupao redovno. Mada, tada sam već razvio agorafobiju pa nisam ni izlazio iz kuće.
PRIME redakcija: Tokom aktivne faze bolesti zavisnosti da li si mogao da regularno učestvuješ u društvenim dešavanjima kao što su okupljanja, slavlja i slično?
PEĐA: Na slavlja i okupljanja sam nerado išao. Tražio sam svaki mogući razlog da ih izbjegnem iako sam znao da tamo mogu nesmetano piti bez straha od osude. Zaista, odlazio sam samo tamo gdje sam morao. Na sahrane sam potpuno prestao da idem. Pravdao sam se da su to sve glupi običaji. Nesvjesno sam tražio opravdanje za sebe poričući bolest. Bila je to čista racionalizacija.
PRIME redakcija: Na koji način je alkohol uticao na tvoje radne sposobnosti i performanse na poslu?
PEĐA: Na fakutetu sam već uveliko pio alkohol. Završni ispit na nastavničkom fakultetu položio sam sa najvišom ocjenom. Naravno, tada sam bio pod djejstvom alkohola. To me smirilo, dalo mi samopouzdanje. Naviku ubijanja treme alkoholom zadržao sam i kada sam počeo da radim. Predavao sam engleski u jednoj privatnoj školi jezika. Uvijek sam bio spontaniji i opušteniji na časovima ako prije njih popijem koju čašicu. Kako je vrijeme prolazilo, posao mi je sve teže padao. Smanjivao sam fond časova, otaljavao posao. Vremenom sam potpuno prestao da radim.
PRIME redakcija: Da li si tada imao problema sa porodicom? Da li si naišao na njihovu podršku ili osudu?
PEĐA: Sve do posljednje faze nisu ni primijetili da imam problem. Niko – ni majka, ni otac, ni sestra. Zavisnost je podmukla bolest, a ja sam je dobro krio i od sebe i od drugih. Kasnije, kada je sve postalo očigledno, pružili su mi podršku da prevaziđem sve prepreke i odem na liječenje. Odlazak u ustanovu je bio isključivo moja odluka, a njihova podrška je doprinijela da u nju budem još sigurniji. Zaista sam imao sreće da naiđem na njihovo razumijevanje, nemaju svi tu privilegiju.
PRIME redakcija: Mnogi koji su prošli kroz bolest zavisnosti kažu da su se osjećali odbačeno i napušteno. Da li si se ti ikada tako osjećao?
PEĐA: Ja se nijesam osjećao niti odbačeno, niti napušteno. Mada, cijelog života sam bio buntovnik. Borio sam se protiv autoriteta, pogotovo lažnog autoriteta, kako sam ja to tada nazivao. Ta vrsta bunta je česta među zavisnicima.
PRIME redakcija: Kako je tvoje društvo reagovalo kada je uvidjelo da imaš problem? Da li se i dalje družiš sa istim ljudima kao tokom aktivne faze?
PEĐA: Družili smo se nas petorica, šestorica. Bili smo drugovi još iz gimnazije. Tada smo često izlazili i svi smo pili. Ne znam da li su oni danas zavisnici. Rijetko se gledamo. Oni uz čašicu, a ja uz neko bezalkoholno piće. Ne smeta mi da budem u društvu koje pije ali ako primijetim da me pritiskaju da pijem, gledam da to druženje što prije privedem kraju.
Jelena Rakčević
Foto: Pixabay
Članak je nastao u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji) koji je finansijski podržan od Evropske unije i dijelom kofinansiran od Ministarstva javne uprave Crne Gore. Stavovi izraženi u ovom članku isključiva su odgovornost PRIME redakcije i ne odražavaju nužno stavove donatora.